Antonia Mirat sopranistica je koja niže uspjehe od rane mladosti. Svojim iznimno lijepim glasom 32-godišnja Trogiranka u mnogobrojnim gradovima diljem svijeta osvaja publiku. Kako gleda na svoju karijeru, život te kako izgleda život opernih pjevača pročitajte u intervjuu za portal Puls24.mk.Kako je započeo Vaš glazbeni put?
– Moja pokojna majka Marija je bila velika zaljubljenica u umjetnost. Bili smo redovni posjetitelji teatra. Išli smo na opere, balete, drame, komedije.. I od malena me taj čaroban svijet pozornice mamio. Zamišljala sam sebe u tim divnim krinolinama kako pjevam na sceni ili plešem. Očarana umjetnošću i zaljubljena u umjetnost, već u ranoj dobi sam željela početi svoju umjetničku edukaciju. U dobi od četiri godine u Ljubljani sam počela učiti plesati balet. U dobi od šest godina sam uzela prve satove klavira u klasi profesora Marija Milina, a sa 10 godina sam pocela školovati glas u klasi profesorice Branke Ristić u Glazbenoj skoli “Josipa Hatzea” u Splitu.
Da li smatrate da je posao operne pjevačice zahtjevan?
– Posao operne pjevačice i općenito život reproduktivnog umjetnika kojem je umjetnost egzistencijalni posao je vrlo sličan životu profesionalnog sportaša ili vojnika. Naime, radi se o sustavnom i kontinuiranom vježbanju, radu na svom vokalnom aparatu, istraživanju istog, studiranju uloga na stranim jezicima, istraživanju anatomske postavke vokalne tehnike…. Osim toga u ovom poslu je ključna upornost. Čovjek mora biti spreman na to da će pasti tisuću audicija, mnogo natjecanja možda ispasti u prvim kolima, ali ostati dosljedan sebi i raditi na sebi, evoluirati svakim danom sve više… I uistinu naposljetku to brdo pomaknuti…..To je stvarno Sizifov posao.
Kako ste pronašli put do operne scene s obzirom na to da je opera specifična?
– Danas za karijeru u opernoj umjetnosti u inzomestvu pjevač apsolutno mora imati agenta. Nažalost je prošlo vrijeme diva kada bi Vas zapazio Toscanini ili Karajan i pozvali Vas da pjevate Toscu u Covent Gardenu. Operno pjevanje je surov biznis poput nogometa ili neke druge grane privrede, a vi ste samo roba na kojoj će netko zaraditi. Imala sam sreću da sam u 21 godini upoznala svoju managericu da je ona na jednom natjecanju primjetila moj talent .I tako je sve započelo…
Svjedoci smo mješanja klasične glazbe i ostalih stilova. Da li imate ponudu za suradnju ovakve prirode?
– Ja sam nedavno započela sa radom na svom crossover albumu. Naime, već sam izdala svoja četiri singla u toj maniri. Radi se o obradi klasičnih evergreena na moderan način. Ja nisam konzervativnih načela u opernom smislu. Volim moderne režije i moderne poglede na opernu umjetnost. Sve evoluira, sve ide dalje… Smatram da teatar i operu moramo približiti malom čovjeku kojem teatar nije dostupan, da ga moramo educirati na jedan njemu inspirativan nacin. Ne smatram sebe vizionarom u tome niti smatram da to treba izazvati nekakvu sablastan. Ta topla voda je već davno inovirana. To je napravila čuvena Caballe s Mercuryem … To su napravila tri tenora, Bocelli itd… Za svaki vid suradnje u pravcu spajanja i jazza i opere i housa i opere sam raspoložena.
Naravno, mora postojati i dobra pjesma i dobri autori i kvalitetni suizvođaci. Mnogo se tu stvari mora poklopiti..
S kime biste volili ostvariti suradnju?
– Evo ja jako volim Vašu Kaliopi. Ona je meni jedan od najljepših glasova naših prostora…
Otpjevali ste „Tu divnu splitsku noć“ sa Placidom Domingom na početku karijere. Kakav je to osjećaj bio?
– Imala sam veliku čast da sam u ovom svom kratkom životu surađivala s najvećima… Monserat Caballe i Teresa Berganza su mi bile profesorice pjevanja. Radila sam s maestrom Danielom Ferrom pri Julliard Opera Studiu i Metropolitan Opera Studiu u New Yorku, članica sam opernog studia Opera Antica Genara Sice u Firenzi, zatim sam surađivala s Angelom Bertachiem, Barbarom Bonney na Mozarteumu, Nicholas Searsom pri Royal Academy of Music u Londonu… Još kao sedamnaestoj djevojčici ravnao mi je u Tarantu veliki Rolando Nicolosi. Zatim Marcello Rotta, sin Nina Rotte… I ta lijepa sličica s početka karijere koju ste upravo spomenuli… Ponosna sam na to sve skupa… I Bogu zahvalna na svim tim divnim iskustvima i prilikama.

Da li smatrate da je Kraljica noći Vaš zaštitni znak?
– Kraljica noći je definivno moja glanz rola. Kraljica noći je lik s kojim se ja jako lako identificiram .Isto kao sto „Čarobna frula“ nije dječja bajka tako ni kraljica noći nije zla vjestica… Ona je jedna moderna feministica i borac za zenska prava. Upravo s tom ulogom sa 2010 godine sam ostvarila svoj Bečki debi u dvorani gdje je udana princeza Sussi. Pet godina kasnije poznatu kraljičinu ariju „Der Holle Rache“ sam obradila na suvremen način. Jako volim tu ulogu, Osjećam je. Ona je naprosto dio mene. Pjevačice je obično pjevaju čisto da izvedu virtuozne bravure da te ekstremne visine iziđu. No arije kraljice noći su mnogo više od pukih pjevačkih vokaliza i etida. Sama ta uloga nosi veliku poruku i treba je upravo na takav način donjeti, jer drugačije Vam se ne vjeruje.
Što mozemo očekivati od Vas u budućnosti?
– Evo upravo spremam svoj crossover album kojeg sam se dotakla. U aprilu u Novoj Gradišci držim svoj pjevački seminar, tamo ujedno imam i solistički koncert, zatim slijedi koncert u Budimpešti. Zatim veliki koncerti u Zurichu, Beču i Beogradu. Žurim polako, ali nekako sve stižem…Nadam se da će me i u Skopje put nanjeti…
Odakle crpite inspiraciju za pjesme?
– Za pjesmu je ključna riječ moment. Svaka pjesma opisuje neki Vaš životni period. Tako biram arije koje ću obraditi ili pak pjesme koje ću uglazbiti. Bitno je da pronađem sebe i u ulozi i u pjesmi. Upravo tako postoje uloge koje mi nikako ne legnu i uloge u kojima se odmah pronađem. Tako je i s pjesmama. Zato je moj savjet – bolje ne raditi nešto u čemu se ne nalazite, jer možda nije pravo vrijeme. Isto je kao što neku knjigu koju smo čitali kao djeca za lektiru, sada vidimo potpuno drugim ocima. Pokušajmo Malog princa pročitati u dobi od 12 godina doživjet ćemo štivo na jedan način, a sada u tridesetima vjerojatno u potpunosti drugačije…Za umjetnost je jako bitan taj kontinuirani rast i rad na sebi.

Da li biste željeli čitateljima ispričati neku anegdotu s Vaših nastupa?
– Nikad neću zaboraviti svoj nastup na predstavi Gloria Festung. Igrala sam prvu hrvatsku opernu pjevačicu Sidoniu Erdody Rubido. Radilo se o velikom glazbeno-scenskom povjesnom spektaklu. U publici je bilo preko 4000 ljudi. U prvom redu hrvatski drzavni vrh. Predsjednik države, premijer, ministri… Ja u trenutku kada sam izlazila iz kočije na binu zapela mi je potpetica u procjep između stepenica i bine. I ja sam pala. Međutim, jedan veliki hrvatski glumac Vjekoslav Janković je uzeo moj cipelicu kao Pepeljuzi i vratio mi je na nogu… Tako da je sve izgledalo kao smišljeni komični štos. Ja sam tada imala 22 godine i za mene kao jednog velikog perfekcionista i control freaka je to bila lekcija da nekad i u nesavršenostima postoji ljepota i savršenstvo.
Nastupili ste na balu u Beču. Koliko Vam ovo iskustvo znači?
– Tradicionalno u vrijeme karnevala u Beču se održavaju ekskluzivni bečki balovi. Nekadasnja sječišta svjetskog plemstva postala su sječišta svjetskih kulturnih, političkih, ekonomskih, umjetničkih i inih krema… Svakako da je to bila velika čast i odgovornost nastupiti na jednoj takvoj manifestaciji.
Da li možemo ukratko predstaviti Vaše singlove našim čitateljima?
– Velika mi je čast i zadvoljstvo što to mogu učiniti. I na tome zahvaljujem Vašem mediju što me podržao u tome.
Naime prvi singl koji je izašao je bila obrada arije Lucijinog ludila iz opere G.Donizettia „Lucia di Lamermoor“ Il dolce suono poznatija kao muzika iz Petog elementa. Tu obradu sam premijerno izvela na svečanom otvorenju Međunarodnog filmskog festivala „Zlatni lav“ u Umagu pod režiserskom palicom proslavljenog Damira Zlatara Freya.

Zatim sam obradila ariju Mozartove Kraljice noći „Der Holle Rache“ koju sam izvela upravo na balu u Beču.

Zatim sam obradila poznatu operetnu ariju „Daleko me biser mora“ iz Tijardoviceve operete „Mala Floramye“.

A,zadnje sto sam obradila je poznata Rottina tema iz filma „Kum“ – „Parla piu piano“. Uskoro će ista obrada biti objavljena i na hrvatskom jeziku…

Koji je Vaš životni moto koji Vas tjera napred?
– Poznata Senecina sentenca koju sam čak tetovirala na ruci „Vivere est militare“ (Živjeti znači boriti se). I upravo tako doživljavam život, kao borbu u kojoj nema predaje…
Što bi poručili mladim ljudima koji se tek probijaju na sceni s obzirom da ste upornošću i talentom ostvarili svoje snove?
– Nažalost, ponovno ću nekog citirati, a to će biti Winston Churchil: „Ponuditi Vam mogu samo krv, znoj i suze“. Uspjeh uistinu ne dolazi preko noći. Jako puno puta sam bila na dnu i klonula. No nije problem nikakav pasti, problem se dići… Poslije svake padnute audicije ne treba očajavati već pronaći razumno pogreske zbog kojih se to dogodilo. I naravno treba vjerovati u sebe. Kad uspijete, trebate ostati ponizni i znati da je još uvijek puno rada pred vama, a u porazu isto tako ne klonuti i znati da je i dalje puno rada na Vama…
Ako je velika Callas rekla „Svi smo mi samo sluge umjetnosti“, onda što da ja kao mali smrtnik kažem? Moramo joj služiti, robovati, voljeti je… Poštovati tu kreaciju, ma koliko sporo i mukotrpno sve išlo….